POSTOJI nešto posebno iritantno u cijeloj priči vezanoj za rad nedjeljom. To jest, postoji mnogo toga što podražuje živac da je ponekad teško odlučiti odakle uopće početi.
Za početak, samo pitanje trebaju li ili ne trgovine raditi nedjeljom uistinu je stupidno i neprimjereno vremenu u kojem se nalazimo. To vam, na kraju krajeva može reći svatko tko je tek jutros po prvi puta čuo da trgovine ne rade nedjeljom. Što se uopće i postiže tim zabranama? Zakonodavci se najčešće ponašaju kao da su pali s Marsa jer redovito čovjeka zakinu pa tek onda shvate da prije naprasnog provođenja treba proći određeni period prilagodbe, a ono što je najiritantnije leži u podatku da se ovakav zakon donosi zbog nemogućnosti da se efikasno provedu oni postojeći.
"Jeftina" objašnjenja u kojem je država zabrinuta za obiteljski život zaposlenika i njihovo zajedničko nedjeljno ručanje djeluje, u najmanju ruku, kao gruba i neukusna šala, pogotovo kada u obzir uzmemo da će nezanemariv dio tih ljudi, nakon otkaza uvjetovanog smanjenjem broja radnih sati, sa svojim obiteljima provoditi daleko više "nekvalitetnih" dana za stolom koji je primjetno siromašniji. I naravno da se znalo da će broj smanjenja opsega radnih sati rezultirati mnogobrojnim otkazima jer o tome se pričalo baš svaki puta kad je na dnevni red došao ovaj nebulozni prijedlog. No, ovaj puta briga za obitelj prevladala je i konačna je odluka: "Eto vam otkaza pa da i vi budete malo sa svojima".
I nije tajna da bi dio zaposlenika ostao bez poslova neovisno o odredbi. Nadalje, s vremena na vrijeme treba stati na loptu, prestati s romantičnim izjavama i pomiriti se s tim da svaka vlada ponekad treba povući nepopularne poteze, ali ovo ne spada u tu kategoriju jer postoji "srednji, logičniji i situaciji primjereniji put" koji neprestano izbjegavamo.
Bolesni konzumerizam podivljalih potrošača
Crkva se po dobrom starom običaju ubacila i u ovu priču jer na božji dan valja biti sa svojima, otići na jutarnju misu i ne raditi. No, s druge strane papa je zabrinut i za radna mjesta pa se svim silama zalaže da se radna mjesta ne diraju iako je to u totalnoj suprotnosti s onim što propovijedaju, ali to razilaženje nešto je na što smo navikli od crkvenjaka.
Drugim riječima, cilj je radni dan koji bi trebao biti neradan pretvoriti u neradni dan na koji se ipak radi jer to je sasvim logično.
Često se spominje i bolesni konzumerizam podivljalih potrošača koji bi barem jedan dan u tjednu trebali pokušati suzdržati se od kupnje jer "moramo imati mjeru". "Nije bitno materijalno, bitno je ono duhovno". "Ne valja se razmetati imovinom i akumulirati više nego nam treba". Naravno, u tome ne postoji ništa sporno i svatko tko na razmišljanje o toj temi potroši nekoliko minuta doći će do sličnog zaključka, ali ponekad je bitno i od koga takve poruke dolaze. Možda od zlatnim koncima izvezenog čovjeka koji se, noseći preveliku kičastu kapu, masama pompozno obraća s balkona svoje palače ili debeloguzih političara koji uporno tvrde da živimo iznad svojih mogućnosti redovito zaboravljajući da je njihov posao ostvariti ekonomske okolnosti u kojima automobil srednje klase koji otplaćujemo sedam godina ne bi smio predstavljati luksuz.
Naravno, mi smo taj neumjereni puk koji sav svoj novac troši na kupnju stolica od slonovače tapecirane krznom mladunčadi crvene pande i svakog jutra doručkuje pohane madagaskarske prstaše neprestano gledajući na svoj Vacheron Constantin Tour De I'lle čekajući da se otvori Getro ne bi li što prije krenuo u kupnju u jednom od skupocjenih automobila iz svog voznog parka.
Drugim riječima, kada vam o konzumerizmu popuju ljudi tog kalibra, poruka ima tendenciju ne naići na plodno tlo.
"Oh, kleta sudbo, morat ćemo otpustiti sve te ljude koji su nam inače na prvom mjestu"
A za kraj, tu su i vlasnici velikih trgovačkih lanaca koji na rubu očaja, gotovo kroz suze, lamentiraju o teškim odlukama koje moraju donijeti. "Oh, kleta sudbo, morat ćemo otpustiti sve te ljude koji su nam inače na prvom mjestu". I naravno da na prvom mjestu nisu ljudi već profit. To nikada nije bila tajna, a konstatirati takvo što gubljenje je vremena jer vlasnici takvih lanaca nisu u poslu dobročinstva već robno-novčane razmjene. No, možda ipak malo više smeta činjenica da ljudi koji su poznati kao grubi izrabljivači podređenih uopće koriste "dobrobit zaposlenika" u rečenici. U ovom kontekstu, čovjek bez posla nije ništa više od perverzne poruke trgovaca vladi. "Zajebavajte se s našim poslom i dešava se ovo".
I poslije svega, vraćamo se na onu staru istrošenu priču o "malom čovjeku" koji je nastradao, ali klišej postaje klišej zato jer se neprestano ponavlja. Da, nastradat će dio zaposlenika velikih trgovačkih lanaca i vlasnici malih trgovina jer logika je luksuz koji si u ovo vrijeme ne možemo priuštiti.
Foto: Pixsell