POSLJEDNJIH godina se u anketama na temu najgoreg zločinca u društvu galerije likova kao što su Hitler i Staljin sve više spominje aktualni američki predsjednik.
Uz to je sve primjetnija tendencija da mnogi danas koriste svaku moguću priliku da smjeste izraz "SAD" u istu rečenicu s izrazima kao što su "ugnjetavanje", "eksploatacija", "tiranija", "ratni zločin" i "genocid". Uz to, dakako, ide i danas prilično popularno izjednačavanje Guantanama i Abu Ghraiba sa staljinskim gulazima i nacističkim konclogorima.
Teza o SAD kao izvoru sveg zla na današnjem svijetu i opisivanje njenog čelnika kao zlotvora prema kojemu su Sauron i Palpaltin male bebe su odavno prestale biti domenom marginalaca s esktremne ljevice i desnice. Nakon 11. rujna 2001. godine koji je zauvijek skršio mit o nedodirljivoj svjetskoj supersili - a pogotovo nakon pohoda na Irak, takve teze postaju kulturnog, medijskog a u posljednje vrijeme i političkog establishmenta.
Ti trendovi, dakako, nisu mogli izbjeći ni Hrvatsku, gdje mnogi danas Busha i sve što je američko proklinju s jednakim žarom s kojim su u prošlom desetljeću padali na koljena čim bi se spomenuo Clinton. Sve što dolazi iz SAD - uključujući čak donedavno neprikosnovene proizvode popularne kulture - je danas gotovo nemoguće spomenuti u pozitivnom kontekstu.
Ukoliko bi se moralo dati neko jednostavno objašnjenje za tako brz sunovrat od clintonovskih visina do bushovskog ponora, ono bi bilo u rušenju svih iluzija o svjetskoj utopiji u kojoj bi panaceja globalizacije riješila problem siromaštva, a svemoć SAD kao svjetskog policajca garantirala mir, sigurnost i opću pravdu. Na kraju se ispostavilo kako SAD uopće nisu stanju u garantirati nekakav mir i sigurnost, a bezobzirni napad na Irak je pokazao da su jedinoj svjetskoj supersili sebični interesi važniji od nekakvih apstraktnih ideja o međunarodnom pravnom poretku.
U slučaju Hrvatske se takva promjena politike se odrazila u za mnoge ponižavajućoj činjenici da SAD inzistiraju na tome da se generali HV šalju u Haag, dok istovremeno Hrvatsku nastoji nagovoriti da potpiše ugovor kojim se američki vojnici isključuju iz nadležnosti Međunarodnog suda za ratne zločine.
Zbog toga je pljuvanje po svemu američkom postalo popularno čak i za one koje vanjska politika previše ne zanima. Za mnoge Hrvate više nije sporno da su SAD nova Kartaga koja se mora razoriti, i jedino je pitanje tko će obaviti tu plemenitu misiju - Kinezi, Chavez ili al Qaeda.
Međutim, kako stvari stoje, teško da će Hrvatska tome ikakav doprinos. Najbolji primjer za to je posjet Dicka Cheneya, potpredsjednika SAD kojega svi drže glavnim Bushovim ideologom, jednim od vođa od "neokonskog" pokreta u suvremenoj Americi, odnosno ličnošću kojoj se daleko više nego Bushu može pripisati odgovornost za rat u Iraku.
Cheney zbog toga uživa neslavnu reputaciju najomraženijeg američkog političara, a pred izbore godine 2004. su od Busha čak i najbliži suradnici i prijatelji tražili da ga smijeni kako bi poboljšao šanse za vlastiti opstanak u Bijeloj kući.
Dakle, ukoliko postoji oličenje svega zbog čega se danas mrzi Amerika u svijetu, onda je to upravo Dick Cheney. Zbog toga on ne može napraviti nijedan javni nastup u SAD ili svijetu, a da ga ne prati mala armija demonstranata.
Međutim, u Hrvatskoj će mu, kako stvari stoje, biti daleko ugodnije nego u SAD. Ovdje će biti dočekan kao uvažen gost od strane domaćeg političkog establishmenta, a mnogi domaći političari će se hvaliti kako su upravo s Cheneyem na istim valjnim duljinama.
I dok se u slučaju političara to može objasniti diplomatskim i drugim real-političkim obzirima, prilično je zanimljivo vidjeti mnoge hrvatske medije - pogotovo one institucionalno i vaninstitucionalno vezane uz establishment - kako će u roku od nekoliko dana doživjeti transformaciju dostojnu Gregora Samse i od kritičara svega što je američko postati gorljivim štovateljima lika i djela Dicka Cheneya.
Razlog za to će biti isto onaj kojim će se objasniti činjenica što se krajnje nezadovoljstvo hrvatskih građana današnjom američkom politikom nije uspjelo manifestirati čak ni kroz simbolički broj demonstranata u Dubrovniku. U suvremenoj Hrvatskoj borba protiv nepravde - čak i one mnogo bliže, opipljivije i Hrvatima mnogo bolnije od od rata od Iraku - nema običaj prelaziti iz sfere verbalne osude u sferu konkretnih djela, pogotovo kada u sebi sadrži rizik suprotstavljanja jačem od sebe.
Cheneyev brzi odlazak iz Hrvatske će, stoga, ne samo političarima, nego i javnosti, predstavljati veliko olakšanje, jer će se odmah nakon toga moći vratiti svom omiljenom antiamerikanizmu, neopterećeni kako diplomatskim obzirima, tako i neugodnoj spoznaji o sebi samima.
Dragan Antulov