Sa žaljenjem je ustvrdila kako su žrtve zločina uskraćene na suđenjima ICTY-a jer ih nitko ne zastupa, te dodala da su one obično najvrjedniji svjedoci o bazi zločina u brojnim postupcima.
Govoreći o procesuiranju najodgovornijih za ratne zločine počinjene tijekom ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu 90-ih, Del Ponte je kazala kako je Haški sud (ICTY) kao ad hoc tribunal UN-a čiji mandat ističe 2010. godine, bio prisiljen stalno reducirati broj osoba koje će optužiti, pa se njihov broj zadržao na 162 iako ih je u vrijeme početka njezina mandata krajem 1999. , bilo još 200 više od tog broja.
"Mnogi počinitelji srednjeg i nižeg ranga nisu procesuirani i alternativa je da ih istražuju i sude lokalne vlasti. U tome imamo punu suradnju sa Sarajevom, Beogradom i Zagrebom kojima dajemo puno informacija s kojima raspolažemo", rekla je tužiteljica.
Na značaj procesuiranja ne samo najodgovornijih političkih i vojnih dužnosnika, već i izvršitelja ratnih zločina, ukazala je dr. Irfanka Pasagić, psihijatrica rodom iz Srebrenice koja u Tuzli vodi nevladinu organizaciju AMICA, specijaliziranu za pomoć žename i djeci traumatiziranim ratom.
"Deset godina nakon rata zločinci su slobodni, a žrtve nisu, zato treba procesuirati izvršitelje. Žrtve Srebrenice ne trebaju ispriku Borisa Tadića (predsjednik Srbije) već počinitelja zločina", kazala je u raspravi Pasagić, navodeći slučajeve u kojima žene koje su u pokoljima izgubile sve muške članove obitelji danas žive u susjedstvu njihovih ubojica, koji su ostali nekažnjeni.
Upozorila je da se kod puno ratnih žrtava razvio tzv. Stockholmski sindrom, prisutan kod bivših talaca, kod kojeg se zlostavljanje prihvaća kao dio svakodnevnice, a na najmanje znake pažnje od zlostavljača reagira se pretjeranom zahvalnošću.
Sudionica rasprave iz Hrvatske Vesna Teršelić, direktorica nezavisnog centra za dokumentiranje ratnih zločina Documenta iz Zagreba, naglasila je važnost prikupljanja podataka, dokumenata i svjedočenje o svim stradalima u ratu, te najavila da će u suradnji sa sličnim centrima u Sarajevu i Beogradu, kroz tri do četiri godine biti objavljen popis svih ubijenih i nestalih u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije 90-ih.
Kazala je kako se u Hrvatskoj najčešće govori o žrtvama, reparacijama, spomenicima i komemoracijama samo za žrtve većinskog naroda, ne i za žrtve na strani manjine, ne navodeći izrijekom da je riječ o hrvatskim i srpskim ratnim žrtvama.
Najavila je da će aktivisti centra Documenta "na jesen u Sisku puno raditi na prikupljanju podataka o brojnim ubojstvima srpskih i hrvatskih civila u tom malom gradu 1991.", te da će promovirati knjigu o ubojstvu Ljubice Solar 1991., djevojke čija majka još uvijek inzistira da se njezin ubojica privede pravdi.
Na konferenciji je prikazan i dokumentarni film "Uvozne vrane" autora Gorana Devića iz Siska, koji je 10. Sarajevskom filmskom festivalu 2004. osvojio Nagradu za ljudska prava . Radi se o inteligentnom i zabavnom filmu, koji na jednostavnom primjeru analizira mišljenja ljudi o zlu proizašlom naseljavanjem određene vrste vrana, nižući apsurdne i pomalo zastrašujuće izjave građana, kao indikatore reakcija javnog mnijenja na sve što je različito i teško za prihvatiti.
Iako se bavi akcijom uništavanja vrana u središtu Siska, film se pretvara u moćan politički komad "ubojite" oštrine, ocjenjuje se u popratnom materijalu konferencije.