Foto: Index/Facebook
Užas koji je neopisiv riječima
Četvrti kat KB Split ili četvrti kat Rebra u Zagrebu identični su i veže ih strah, užas koji ti roditelji prolaze nemjerljiv je instrumentima, a neopisiv riječima. Tišina koja obavija ta dva slična kata Neonatologije i Onkologije tišina je u kojoj vam nitko zapravo ne može pomoći. Ni srdačnost sestara koja se ne da opisati riječima, ni njihovi nadljudski napori i svakodnevna borba s djecom koja iznova dolaze i dolaze, borbom s mjestom i krevetima kojih nema, s očajem ljudi koji od njih traže tračak nade, do lijekova koji se iznalaze, posuđuju i u velikom broju slučajeva ih HZZO nema na listi.
Osoblje naših bolnica herojski odrađuje svoj posao u nenormalnim i očajnim uvjetima i osoblje naših bolnica educirano je, prijazno i u velikim slučajevima izrazito humano, okrenuto tim malim pacijentima ali i roditeljima koji gotovo u pravilu od njih očekuju pomoć. No, nitko vas ne može pripremiti na užas činjenice da gubite borbu, da vas sestre odjednom izbjegavaju i obaraju pogled pred vama, svjesne da gube istu bitku s vama. Nitko ih nikada neće i ne može pripremiti na takav usud sudbine. Te momente.
Ti trenuci kada saznate užasnu dijagnozu svog djeteta strašni su i neopisivi riječima. Bol koja vas presiječe, nemoć koja vas guši i ne da vam disati, očajni i životinjski nagon za borbom i samoodržanjem, vaši bližnji koji vijest primaju izrazito gore, izrazito bolnije i strašnije od vas, sve je to svakodnevica naših sestara koje su prve tu, na prvoj crti bojišnice i te slike očaja, patnje, nemoći slike su koje one prve nose u svoj dan, svoje familije iza tog dana, kroz svoj život.
Ostavljeni na milost i nemilost
Suze, kletve, bijes, agresija, sve su to individualne inačice saopćene dijagnoze i ljudi reagiraju često "na prvu", tražeći objašnjenje, tražeći "drugo mišljenje" i tražeći svim svojim reakcijama, nijekanjem ili bijesom pomoć, pomoć koja često i nažalost nema od kuda doći, ne postoji u suvremenoj medicini i svijest o tome da je nema, najstrašnija je i najgora spoznaja s kojom se roditelji trebaju nositi. A to je najteže. Nositi se s uplakanom rodbinom, očajnim prijateljima i očima svog djeteta koje jedino u tebi vidi pomoć. Tada shvatite koliko ste zapravo "čvrsti" i shvatite koliko ste zapravo ostavljeni na milost i nemilost nesreće.
Naše bolnice užasna su mjesta, mjesta zaboravljena od ovog društva, mjesta koja je izgradio socijalizam i infrastrukturu im jasno vidite na svakom katu, roletne koje ne funkcioniraju, žbuku koja opada sa zidova, stare postere Duran Durana koji stoje poviše televizora još iz osamdesetih i jedino novo, svježe, stvarno uklopljeno s današnjicom jest lice sestre koja je u dežurstvu, njen osmijeh, nada i humanost.
Naše bolnice su ogledalo našeg društva, društva koje ima samo ljude, a sve je drugo izgubilo, ništa kvalitetno napravilo, ni jednu bolnicu, niti jednu školu, (kakav je slučaj u Splitu), ali Crkve niču kao gljive poslije kiše. Naše bolnice sramotna su slika nas samih, naših postignuća i našeg napretka. Naše bolnice svakodnevna su borba Davida i Golijata, humanosti i nehumanih uvjeta, naše bolnice jad su i nevolja, a izvlače ih ljudi, stručni i plemeniti i na tom im hvala, na svakoj toploj riječi, nadi i podršci.
Što s onima čija je borba izgubljena?
Hrvatska, naime, nema bolnicu za djecu koja zbog teških i neizlječivih bolesti gube bitku, kako oni tako i njihovi roditelji. Palijativna skrb u Hrvatskoj ne postoji, kao što ne postoje ni moderni sustavi, infrastrukture i mjesta na kojima bi ljudi trebali, humanosti radi, dobiti i primiti stručnu pomoć, kako psihološku, tako i edukacijsku. Istina, postoje i to samo u modernom Rebru timovi stručnih liječnika koji određuje vrstu lijekova za djecu u terminalnoj fazi bolesti, ali kako Hrvatska nema strategiju na tom području, tako su i ti timovi neznatni, potrebno im je puno više edukacije i puno više kadra.
Samo ministarstvo imalo je strateški plan o palijativnoj skrbi, ali on se ne provodi kako zbog nedostatka sredstava tako i zbog nedostatka interesa, jer je postalo pravilo da se djeca koja umiru šalju na kućnu njegu ili se roditeljima sugerira da iznađu zaustavljanje daljnjeg progresa i konačnu neumitnost na kakvoj privatnoj ili specijaliziranoj klinici za koju oni više nemaju niti novca, niti sredstava, a pogotovo volje. Strašna je ta strategija koja te konačno odvoji od Onkologije i na neki način ti zada smrtni udarac, tebi, tvom djetetu i tvojoj familiji koju država tako pripremi na svoju bestidnu ravnodušnost i užasan kraj kojem morate svjedočiti sami i bez adekvatne psihološke, ali i edukacijske pomoći.
Ima se za crkve, ali ne i za umiruću djecu
Strašna je to stvar držati svoje dijete za ruku, dijete koje umire, strašna je stvar gledati ga u oči, a najstrašnija stvar u cijeloj ovoj priči je bezdušnost, bezdušnost koju ti država koju plaćaš, država kojoj plaćaš porez - pljuje u lice. Onkološki odjeli, kao i Neonatologija uz sve svoje nedostatke daje ti kakvu – takvu nadu, osjećaj sigurnosti, brigu i nadzor, a to je u očaju dijagnoze krucijalno psihološka stvar za svakog roditelja. Kada ste u bolnici okruženi sestrama, doktorima, strukom, tada imate određenu sigurnost, mir, ali i nadu, da će vaše dijete ako krene po zlu biti reanimirano, barem pokušano vratiti u život još jedan dan, barem jednu noć, minut u kojem će biti s vama na ovome svijetu.
Bezdušna je država koja nema prostora, nema ljudstva za takvu djecu, država koja ima za crkve koje niču kao gljive poslije kiše, a nema za odjel, kat, bolnicu koja bi trebala imati palijativnu skrb, zadnje utočište očaja, ali i zadnje utočište kakve - takve nade.
Dok kao društvo okrećemo glavu, dok kao društvo imamo pametnija posla, primičemo se nepovratno i bezuvjetno društvu koje je hladno, bezobzirno, društvu na koje nas je upozorio Papa Frane, društvu koje je vjerničko, a duboko bezosjećajno i krajnje licemjerno.
Razmislite o toj djeci dok ližete oltare i dajete milodare za njihova hladna, betonska zdanja.
Razmislite o svom životu, koji vas sve može dovesti u te i takve situacije, da držite svoje dijete za ruku, da ga gledate u oči, a nikoga nema da vam pruži čašu vode. Ili ruku koju ćete stisnuti i isplakati se. Razmislite u kakvom društvu živimo i kuda idemo kao ljudi. Život, onaj pravi život ne odvija se u civilnom sektoru, život i njegove drame odvijaju se u našim bolnicama.
Nije li vrijeme da ih učinimo konačno i humanim mjestima u kojima ćemo, ako tako nismo živjeli, barem skončati kao ljudi?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.