U SPLITU je nakon duge bolesti preminuo Srđan Duje Aljinović, legendarni navijač Hajduka i pripadnik Torcide, koji je Bijele aktivno pratio od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do duboke starosti. Rođen je i odrastao u Varošu, tadašnjoj siromašnoj četvrti splitskih radnika, težaka i ribara smještenoj neposredno uz Hajdukov Stari plac.
O dijelu svog života govorio je u dokumentarcu o rodnom kvartu, a njegova sjećanja zabliježili su mlađi navijači u Torcida magazinu kojima je govorio o mnogim temama, kao što je pripadnost njegove obitelji najdražem klubu: "Navijački smo cila familija bili ludi za Hajdukon.
Otac i mater cili su život bili pretplatnici na zapadnu tribinu, sve do ‘76. dok nije otac umra, zna ih je cili grad. Brat Jera, brat Panta i ja, svi smo bili ludi za Hajdukon. U nas se ne bi po tri dana jilo kad bi Hajduk izgubija utakmicu."
"Pirotehniku su nam na tribinu unosile žene"
Prepričao je i pojavu pirotehnike kao sastavnog dijela navijačke kulture: "Baklje smo počeli palit početkon '60-ih, s tin da smo više ispaljivali rakete s padobranima, jer onda bengalke nisu bile baš praktične ka danas. Bile su velike i teške, prije bi ti ginija oko svake od njih tako da smo imali azbestne rukavice za aktivirat ih.
To je bila ludnica posebno kad smo osvojili kup '67., tukli smo Sarajevo 2:1 u finalu u Splitu. Najviše za tu pirotehniku bila su mi braća Jera i Panta, onda mali Kirigin, dva brata Rončevića... Oko nabavljanja pirotehnike pomaga nan je Ivo Purišić koji je bija admiral mornarice i Iso Jukić koji je bija direktor Brodospasa.
Odma posli Sarajeva i Tottenhama nosili smo ih i na gostovanja. Ne bi ih bija problem unit jer nije pritresivalo na ulazu, jedino bi ti gleda je li prava karta, pošto bi mi od jedne napravili tri karte. Obično, ako su rakete bile veće, zamota bi ih u transparent, jer tada još nije bilo političkih transparenata da bi na ulazu gledalo šta na njemu piše. Brat mi je na jednu utakmicu ispalija raketu, prošla je između repice i krila aviona na 500 metara.
Avion je bija sa dva krila iz Sinja šta je nosia transparent iza sebe "NAPRID BILI". Onda su vidili da su rakete opasne pa je negdi posli '71. počelo lagano pritresivat na ulazu. Onda je bija đir nosit dugu kosu pa bi se baklje sakrivalo ispod kose ili bi nan ženske unosile pošto njih ne bi pritresivalo. Negdi '72.-'73. počelo je lagano i kažnjavanje radi pirotehnike, ali usitno i to ako bi koga ruvinalo raketon, pa se znalo sakrivat rakete i dimne prije utakmice tako da bi ih se zakopalo u zemlju na Sjever i onda bi ih posli pribacija na Istok."
"Najviše problema imali smo u Mostaru"
Među gostovanjima, kao najopasnije je isticao Mostar: "U Titograd '50-ih, pošto tad u Split nije bilo autobusa, išli smo kamionon od brodogradilišta, bez cerade, sa po dvi drvene puntižele sa svake strane u košu. Kad bi došli doli parili bi Djed Mrazi od prašine. Po 7 dana bi nan znalo putovanje trajat doli priko Lovćena.
Jedan put kad smo igrali u Šibeniku protiv Beograda jer smo bili kažnjeni, išli smo ja i jedan Bučević vespon od jednoga vaterpoliste Lukšića, kad su bile samo tri vespe u Split. Vozili smo se 8 i po uri do Šibenika jer tada nije bilo magistralnoga puta ka danas. Išli bi noć prije za doć u Šibenik na utakmicu sutra.
Bili smo ludi ka navijači, samo daleko pošteniji u skandalima nego šta je to danas. Nije bilo noža, boca, da ti neko dođe iza leđa... Tuča je bilo u Beograd, Novi Sad, Subotici, Tuzli, u Skoplje, svugdi, a najviše problema imali bi u Mostar. Negdi već '70-ih godina, kad bi išli u Mostar auton, nosili bi sobon lance ako bi došlo gusto da tribaš upotrebit, to su već počele šporke stvari. Recimo u ona Buna i ta mista kad bi odili put Mostara auton uz cestu stoji stara žena i maše Hajdukovon zastavon na štapu. Mašeš i ti njoj iz auta i kad dođeš bliže ona ti raznese ruku željeznin grabljama na kojima visi zastava, ali nisi to odma moga vidit."