No, već od prve minute dvoboja s Belgijancima bilo je vidljivo da se Bijeli do sada nisu susreli s tako snažnom, organiziranom i iskusnom momčadi. Možda se to ne odnosi toliko na ubojitost i okomitost momčadi Ariela Jacobsa, koliko na kombinatoriku momčadi i duel jedan na jedan. Gotovo cijelo prvo poluvrijeme, izuzev posljednjih nekoliko minuta, puleni Stanka Poklepovića nisu praktički mogli dobiti nijedan jedini dvoboj s igračima Anderlechta, slijedom čega su u napadačkom smislu izgledali nemoćno i drugorazredno.
Belgijanci iznenadili defenzivnom postavom
Da se razumije, hajdukovci su prema natrag djelovali izvanredno, tako da ni belgijska momčad nije stvorila iole opasniju šansu za zgoditak. Bila je to rovovska bitka, čiji je duh borbenosti dopadljivo uzdigao i odlični turski arbitar, pokazavši domaćim sucima kako treba imati i malo hrabrosti pri vođenju utakmice, a ne svirati svaki kontakt. No, sva ta borbenost kao da je pojela kreativnost Splićana, koji nisu uspijevali povezati ni dva točna dodavanja.
Ono što treba istaknuti jest žal što nisu ranije iskoristili objektivne činjenice poput ukočenosti i rezerviranosti igrača Anderlechta, kao i očigledne tromosti desnog braniča Gilleta. Kritika tu prvenstveno ide na račun Anasa Sharbinija pa onda i Marina Tomasova, dvije najlošije karike Hajduka u ovoj utakmici. S druge strane treba pohvaliti zadnju liniji, naglas Vejića i Strinića, čija je partija ipak odudarala od onih posljednjih tjedana, zbog kojih su naveliko kritizirani.
Hajduk pokazao da se može nositi s velikim europskim momčadima
Drugo poluvrijeme pokazalo nam je kako malo treba ovoj momčadi Hajduka, koja je godinama tavorila po hrvatskim livadama da se dopadne i na europskoj sceni. Strah i neiskustvo iz prvog dijela, zamijenili su velika agresivnost, želja za igrom i donekle vjera u vlastite sposobnosti. Iz napada u napad smjenjivali su se opasni kontra napadi, pa iako su se prave prilike mogle nabrojiti na prste, ostao je dojam da se na Poljudu dugo nije igrala tako sadržajna utakmica, usudili bismo se reći pravo europska.
Međutim, kako je utakmica odmicala kraju, tako su snaga i koncentracija hajdukovaca kopnile, u inat Špacinim osvježenjima u obliku Bulkua, Čopa i Trebotića. Iskusni igrači Anderlechta uočili su svoju priliku posljednjih desetak minuta, ozbiljno pritisnuvši hajdukovce. Kao rezultat umora i dekoncentracije zaredalo se nekoliko žutih kartona, a onda i stopostotna prilika za Hajduk, koja je izmamila uzdahe svih okupljenih.
Špaco rođen pod sretnom zvijezdom
Igrala se 94. minuta, završio je još jedan opasni napad Belgijanaca i kada su svi već razmišljali kako je i bod sjajan uspjeh, ukazala se sreća, koja je toliko puta napustila Hajduk posljednjih sezona. Vukušić je na nevjericu 30 tisuća okupljenih i preneraženje onih pet tisuća što su požurili sa stadiona da izbjegnu gužvu, izašao sam na Prota i poslao loptu u mrežu Anderlechta. Euforiju koja je tada izbila na tribinama Poljuda teško je opisati služeći se i nekonvencionalnim epitetima. Jednostavno uobličivši značilo je to - svaka čast Špaco, svaka čast Bijeli.