UOBIČAJENI izljevi patetike kada je odlazak neke sportske veličine u pitanju, ovaj put su čak i malčice nadmašeni nakon odluke jedne mlade djevojke, koja je cijeli život bila uskraćena za neke osnovne životne radosti, da se istima malo posveti na uštrb "nacije", "predstavljanja Hrvatske u svijetu" i kako je jedan kolega rekao "novinarskog nadahnuća", koje će valjda presahnuti dok Janica bude ronila sa Borisom u Messinsskom tjesnacu, umjesto da ispunjava funkciju svehrvatske ikone i uzora požrtvovnosti dok se vratolomno spušta niz snježene padine i jauče u švicarskim klinikama.
"Nisam stroj", vrlo je jasno i glasno Janica poručila svima kojima nije jasno da čak ni ona više ne može utjelovljavati još jednu nametnutu joj ulogu: medicinskog fenomena čije koljeno i tijelo općenito, uprkos nebrojenim operacijama, ne samo da podnosi napore pri kojima bi drugim ljudima bilo teško i hodati, nego i s takvim, zakrpanim organima, pobjeđuje gdje god se pojavi u sportu koji donosi napore i bol koji samo oni koji se njime bave mogu spoznati. Janica je i te granice, podnošenja boli i patnje, prevalila i bolje za nju da se zaustavila, jer medicinski stručnjaci su već odavno upozoravali da joj je zdravlje, najblaže rečeno, u opasnosti.
"Ne mislite li da ste previše plaćeni za svoj posao?", upitao je jednom zgodom novinar nekadašnjeg vozača Formule 1, Thierrya Boutsena. "Uđite u kokpit i odvozite jedan krug, pa ćete onda vidjeti zašto to može samo 20-ak ljudi na svijetu", odgovorio je Belgijanac krajem 80-ih, dok su na utrkama Formule pobjeđivali ljudi, a ne strojevi. Janica je svoje utrke vozila kao nitko drugi, a kamoli kao 20-ak drugih. Janica kako je rekla "nije stroj", ali je njen "strojovođa", otac Ante, opasno uspio približiti je tome, da nije njene urođene neposrednosti.
Janici se osim brojnih zasluga, diči i još jednom: približavanje skijanja običnim ljudima, jer do tad su na ovim prostorima skijanje pratili tek Slovenci i Boris Mutić. Histerija oko Janice umnogome je nadglasala onu oko Olimpijade u Sarajevu, koja je za posljedicu imala tek sindikalne izlete na Jahorinu i Kupres. Odlasci u Austriju i Italiju ionako su bili nešto između rekreacije i statusnog simbola, neovisni o Juri Franku i Primožu Ulagi. Međutim, Janičinim fenomenalnim usponom i trajanjem na skijaškom vrhu, ruke su počeli trlajti i turoperatori koji su aranžamane za skijališta počeli rasprodavati još u listopadu, a pojmovi kao "lauf", "Gips", "super dži", "Personica" su postali dio svakodnevnog govora.
Osim prodavača i servisera skijaške opreme, malobrojnih zaljubljenika u taj sport i novinara koji su do tada pratili sport za koji su znali da neće dobiti više od 20-ak redaka, Janičina era je donijela i nemalu radost i također jednako velik prihod skijaškom Savezu, pa je na presici na kojoj je Janica obznanila prestanak karijere puno više tuge i zabrinutosti bilo na njihovim licima, za razliku od nasmijane i opuštene Janice. Ali, odmah su naglasili, uprkos Janičinom odlasku i dalje imamo veliku podršku sponzora. Možda, ali isto su zapalili svijeću na Kamenitim vratima da se Janica do sljedeće sezone zasiti dangubljenja i krajem rujna pojavi na Hintertuxu.
"Želim uživati u normalnom životu. Dovoljno sam stara da mogu sama donositi odluke. Sretna sam jer radim stvari koje dosad nisam radila.", Janičine su rečenice na rastanku koje dovoljno rječito odgovaraju svima koji su se hranili njenim uspjesima i od njih živjeli, a koji sad "ne mogu vjerovati" što je ona konačno sretna, iako bez skija.
Zvonko Alač
Foto: FAH