MISLIM da nema navijača hrvatske reprezentacije koji u ovom trenutku, uoči sveslavenskog četvrtfinalnog dvoboja Svjetskog prvenstva protiv Rusije u Sočiju, našem izborniku Zlatku Daliću ne bi ponudio ugovor s neograničenim trajanjem! I ja bih ga volio vidjeti na klupi nacionalne momčadi još barem jedan kvalifikacijski ciklus.
No uopće ne sumnjam da se njegovo ime, posve opravdano, već nalazi na popisu trenerskih rješenja kod mnogih klupskih predsjednika i da mu je inbox već pun e-mailova s porukama tipa "Čestitamo i dajte da popričamo kad ovo završi." Pred Dalićem su zaista slatke brige - dobro unovčiti uspjeh karijere iz ruske stepe ili još do kraja dvogodišnjeg ugovora s Hrvatskim nogometnim savezom uživati u slavi i zahvalnosti hrvatskog nogometnog puka.
A u "normalnim" okolnostima Dalić vjerojatno nikad ne bi dobio priliku postati izbornik. I HNS i većina mainstream medija proglasili su eliminaciju u osmini finala Eura 2016. - uspjehom, pa je Ante Čačić nastavio svoj mandat sve do jeseni 2017. i brodoloma protiv Finske (1:1) na Rujevici.
U međuvremenu su i sami reprezentativci okrenuli leđa Čačiću. Bio sam 2000 km daleko od Rujevice, ali kad je Modrić odmah nakon utakmice na pitanje što misli o izbornikovom statusu odgovorio: "Pa sad kad je već tu, što da radimo s njim...", i meni je bilo jasno da Čačić može vratiti opremu oružaru i posvetiti se novim izazovima.
Iako se čini da je Dalić preuzeo reprezentaciju u nepovoljnom trenutku, zapravo i nije imao što izgubiti. Dobio je u ruke profiliranu momčad fantastičnog potencijala, ali pomalo pesimističnu i uzdrmanog samopouzdanja. Znao je, međutim, da može računati na podršku navijača, medija i hrvatske nogometne obitelji koja se kronično boji izostanka milijuna dolara što ih FIFA i UEFA daju za plasman na velika natjecanja.
Teško da je Dalić mogao biti nepopularniji i nevoljeniji od Čačića. Njegovoj je percepciji u javnosti više naštetila ona fotografija iz Saint-Étiennea, koja pokazuje Zdravka Mamića kako mu s tribina uoči utakmice s Češkom na Euru 2016. daje upute, nego svi suparnički centarfori zajedno. U Dalićevu se mandatu Mamić srećom morao posvetiti nekim drugim utakmicama.
Pravi čovjek na pravom mjestu
Mogle su stvari poći i po zlu tog listopadskog ponedjeljka u Kijevu. Mogla je Hrvatska ostati bez nastupa na Svjetskom prvenstvu, a Dalić bez posla. Ipak, ne vjerujem da bi to znatno naštetilo njegovoj trenerskoj karijeri, koju još od 2010. gradi na Bliskom istoku. Uostalom, nije li Niko Kovač ni četiri godine nakon neuspjeha na SP-u u Brazilu završio na Bayernovoj klupi?
Međutim, Dalićeva Hrvatska je s Kramarićem kao egzekutorom pobijedila Ukrajinu i plasirala se u doigravanje, u kojem se lako obračunala s Grčkom. Potom je, poprilično neočekivano, a protiv Danske u osmini finala i dosta sretno, prvi put u povijesti na velikim natjecanjima postigla četiri pobjede zaredom i prvi put nakon 20 godina prošla prvu prepreku nakon natjecanja po skupinama.
Jeste li mogli zamisliti da će se to dogoditi baš pod ravnanjem Zlatka Dalića, odnosno da to neće uspjeti čak sedmorici njegovih prethodnika: Joziću, Bariću, Kranjčaru, Biliću, Štimcu, Kovaču i Čačiću? Jeste li mogli zamisliti da će Dalić kreirati taktiku koja je zaustavila jednog Messija i ograničiti ga u Nižnjem Novgorodu na jedan (neprecizni) udarac prema Subašiću? Ja nisam. Znam samo da se sretnim spletom okolnosti Dalić u pravo vrijeme našao na pravom mjestu.
Kad bi u sportu sve bilo tako jasno, predvidljivo i izvjesno, onda bi milijuni fanova ovog ljeta hrlili na Wagnerov festival na Bayreuthu ili Dubrovačke ljetne igre, a ne ruske stadione. Onda bi Messi, Ronaldo i slavna Španjolska i branitelj svjetskog naslova Njemačka i dalje bili u konkurenciji na ovom turniru, a Dalić bi daleko od hrvatskog nogometa i dalje zarađivao petro-dolare.
Na sreću svih nas koji volimo nogomet, stvari stoje upravo suprotno i drago mi je što možemo konstatirati - Daliću, pa gdje si dosad bio?