Foto: Hina, Getty Images/Guliver Image
SVIBANJ. Doba godine kada vrijeme postaje toplije, dani duži, suknje kraće, a posao naporniji. Ali ponajviše je to doba godine u kojem najglasniji i najpametniji u kavani i kladionici dolaze na štih u vidu raspleta rezultata bilo koje lige bilo kojeg sporta na svijetu, u našem podneblju ponajviše – Lige prvaka. Doba je to u kojem treneri padaju na 2587. mjesto na zamišljenoj ATP ljestvici, ili se dižu na pijedestal, ovisno na kojem su se polu držali u travnju. Parada površnosti, uskih pogleda i "jesan ti reka" efekta vjerojatno nigdje nije toliko očita koliko na primjeru Bayern Munchena i Pepa Guardiole.
Mit broj jedan: Pepov Bayern kupuje konkurenciju, što je presedan
Ni Bayern, poput ostalih nacionalno dominantnih klubova, nije lišen fraze da „uništava“ domaću ligu iskorištavanjem svoje pozicije na tržištu. Apsolutno je legitimna, pa čak i točna teza da takve pojave nisu dugoročno dobre za konkurenciju, ali dovoljan je tek letimičan pogled na Bayernov transfer saldo da se dođe do vrlo jednostavnog zaključka – pred-pepovski Bayern je kupovao barem jednako mnogo, ako ne i više igrača od direktnih ligaških konkurenata. U tri Pepove sezone, od konkurenata su „uzeti“ Lewandowski i Gotze (Borussia Dortmund), Rode (Eintracht) i Kimmich (Stuttgart).
Uzmemo li tri sezone prije toga za komparativnu analizu, tada vidimo da su u tom razdoblju u Bayern pristigli Luiz Gustavo i Tom Starke (Hoffenheim), Neuer (Schalke), Mandžukić (Wolfsburg), Dante (Borussia Monchengladbach) i Pizarro (Werder). Nisu svi nabrojani u Bayernu bili prijeko potrebni, ali svima je zajednički nazivnik slabljenje momčadi u kojima su dotad bili standardni prvotimci.
Mit broj dva: Pep je od Bayerna napravio Barcelonu i pokušava igrati identičan nogomet
Dok je većina generalnih obilježja slična između njegove Barcelone i Bayerna (visoki presing, traženje viška na terenu kroz pas igru protiv postavljene obrane), sila nijansi unutar tih zajedničkih granica toliko je kontrastna da je upravo fascinantno s kojom lakoćom ljudi plasiraju ovaj argument. U Barceloni je fokus napada bio na Messiju kao lažnom napadaču koji je postajao dodatni vezni igrač, a dubinu su davala radna krila (Villa, Pedro, Sanchez) koji su napadali prostor kojeg bi Argentinac time ostavio iza svojih leđa. U Bayernu je Pep igrao uvijek barem s jednim „pravim“ napadačem, a sve češće i sa dvojicom, koji nerijetko traže centaršut za završnicu napada . Dok su krila u Barceloni bila zadužena za stvaranje i napadanje prostora i većina njihove igre bila je podređena otvaranju opcija ostatku ekipe, kod Pepa su krila u većem ili manjem opsegu uvijek bili primarni fokus napada – igrači kojima se dovodila lopta s ciljem da driblingom stvore višak (Robben, Ribery, Costa, Koman) i ostatak ekipe je radio da im omogući što efikasnije izolacije. Ili, kraće rečeno, Bayern mnogo više gradi i napada preko bokova. Igra s tri otraga u Barceloni je u pravilu bila tek situacijska, dok je u Bayernu veliki dio zadnje dvije sezone odigrao u formacijama i sustavima s tri braniča, često time nadoknađujući manjak igrača za defenzivnu tranziciju, kojeg je u Barceloni rješavao puno gušćim rasporedom igrača u sredini terena. Danas je najčešća spona sredine terena u Bayernu Alonso – Vidal. Koliko je to, već po profilu igrača, drugačije od Xavi-Busquets - Iniesta osovine?
Ova stavka uglavnom proizlazi iz visokog posjeda lopte kojeg uživaju obje ekipe, ali maksimalno neispravno baratanje i korištenje pojma dovelo je do toga da se posjed počeo smatrati ciljem sam po sebi, što je apsolutno netočno. On je tek sredstvo, a ono što Bayernovi igrači pokušavaju s njime napraviti kudikamo se razlikuje od onoga što su njime htjeli postići Katalonci.
Dapače, svoj najbolniji i najteži poraz na Bayernovoj klupi, onaj protiv Reala otprije dvije sezone, nije uopće posljedica toga što je nastojao igrati kao Barcelona, pa to nije uspjelo – on je htio igrati upravo suprotno svemu što je implantirao u momčad s Camp Noa. Igra sa širokim krilima i malobrojnim veznjacima koji su dugim loptama pokušavala izbaciti krila u situaciju za dribling rezultirala je apsolutnim manjkom prave kontrole nad loptom i ritmom, s previše igrača van pozicije da spriječe kontru. Sam je to rekao u kronikama koje je vjerno bilježio Marti Perarnau: „ Pogriješio sam. Totalno sam pogriješio, veliki zajeb. Totalni kaos. Napravio sam najveći zajeb otkad sam trener...“.
Mit broj tri: Bayern nema plan b, c, d i nj
Da bi se pričalo o drugome, trećem ili dvadeset i četvrtom planu, potrebno je prvo uvidjeti postoji li tako nešto ili je samo plod komentatorskih litanija kada nemaju ništa pametnije za primijetiti? I ako postoji, što on točno predstavlja? Koji je „plan B“ Cholovog Atletica, Kloppovog Liverpoola? Što rade Mourinho ili Ancelotti kada „plan A ne ide“? Koliko planova ima koji trener, gdje je granica? Dva, pet, deset? Trideset? Naravno , promjene za vrijeme igre ne funkcioniraju kao na PES-u gdje u deset klikova možete promijeniti ne samo kompletnu strategiju i sustav igre, već i zadaće i afinitete svakog pojedinca na terenu. Stvarni život tako ne funkcionira. To nipošto ne znači da je pristup utakmici linearan i jednosmjeran proces, to samo znači da svaka prava priprema već sa sobom nosi potencijalne odgovore na svako pitanje koje suparnik postavi – i treneri koji unutar svoje ideje dovedu igrače do granice u kojima im upute ne trebaju da nađu te odgovore, su najbolji treneri na svijetu. Višestrukost planova je zapravo samo semantička kovanica, otuđena od realnosti.
Ukoliko se na sve te silne planove misli u vidu samog početka utakmice i prilagodbe suparniku – zapravo je jako teško naći trenera u vrhunskom klubu koji češće mijenja sastav i detalje u igri od Guardiole – susret protiv Leverkusena koji visoko pritišće s 8 igrača i susret protiv Werdera koji „sjedi“ u dvije linije od četiri igrača nikada ne izgleda jednako s Bayernove strane - počevši od broja igrača koji započinju napad i sudjeluju u prvoj fazi, preko strpljenja dok se ne otvori opcija za okomit pas, pa do kretanja i zaduženja špiceva koji su potrebniji bliže veznoj liniji/na krilu/u dubini terena.
Mit broj četiri: Pep izmišlja da bi ispao pametan
Dok bi bilo donekle jasno da se ovaj argument povlači kod trenera-eksperimentatora čije ekipe često izgledaju kao pokusni štakori u nogometnom laboratoriju (ekipe Marcela Bielse ili Paca Jemeza), apsurdno je spočitavati disfunkcionalnost ideja koje – donose rezultat. Pep Guardiola je mnogo pragmatičniji tip nego što brojni misle. To što je najbolja i najracionalnija odluka nekad van nogometno-mentalnih gabarita kafandžija s početke priče, nesposobnih da pojme njezin uzrok i posljedicu, ne znači da nije savršeno logična.
Najpoznatija epizoda u Bayernu vezana uz ovaj mit bio je Lahm na centralnom veznom. Uzmemo li u obzir da se nogomet podosta promijenio u zadnjih nekoliko sezona, i da sve više ekipa koristi presing kao primarnu obranu strategiju, nije li logično u sredinu terena staviti najmotoričnije igrače, one koji najbrže razmišljaju i de facto su ambideksteri, te će služiti kao idealni „bypass“ za izbjegavanje gubitka lopte u tako gustim prostorima? Postoji li u Bayernovom rosteru logičniji kandidat od Lahma za takvu ulogu? Štoviše, nije li „šteta“ jednog od najinteligentnijih igrača na svijetu gurnuti na bok i učiniti ga ovisnim o tome koliko često će mu lopta doći, umjesto da ga se gurne tamo gdje će ona sigurno biti jako često? Vrlo je svrsishodno zaboravljena činjenica da je i Joachim Löw, danas slavljen kao apsolutni nogometni veleum, pri ozljedama za vrijeme SP-a i više nego uspješno „kopirao“ postavljanje Lahma u sredinu terena. Naravno, Löwu se to nikada neće zamjeriti, jer je svjetsko prvenstvo osvojio, za razliku od Pepa i neuspjeha u Ligi prvaka. I upravo u tom detalju se krije srž problema – procjene i analize se u modernom uglavnom donose samo na temelju dvije sastavnice – ulaznog podatka i izlaznog, konačnog rezultata, bez ikakve želje za shvaćanjem procesa koji je do toga doveo. A baš u tome putu se krije sva ljepota i istinsko shvaćanje bilo kakvog fenomena, pa i nogometne igre.
Nogomet se mijenja sve brže (uostalom, kao i svijet), granice između pozicija i zona u kojima su neki igrači tradicionalno operirali sve su nejasnije (bolje rečeno šire, ili uopće ne postoje) i sve će više biti "Lahmova u veznom redu“. Nemojmo zaboraviti, ništa puno drugačiji ni projekti Messija na lažnom napadaču, Alabi beku-stoperu, pa čak i Schweinsteigera, ponajboljeg njemačkog veznjaka moderne ere, koji je dosta dugo smatran i bio postavljan isključivo – na krilo.
Mit broj pet: Pep Guardiola uništio je Bayern
U ovom dijelu priče Pep je zapravo zaslužan za jako malo toga – Bayern je preozbiljan i predobro organiziran klub na svim razinama da bi si dozvolio da ga jedan dužnosnik, trener ili igrač spusti ispod kriterija kojeg si u datom trenutku zadaju. Ući u taj problem može se najbolje odgovorom na pitanje – što čeka Carla Ancelottija, njegovog zamjenika na klupi? Izuzev dominacije u Bundesligi, Ancelottija čeka savršeno funkcionalna kičma ekipe, a vrlo vjerojatno i čitava prva postava. Vremešnije i ozlijeđenije Riberya i Robbena na vrijeme je, gotovo bezbolno, zamijenio Komanom i Costom kao otkrićem sezone. Za razliku od toga, Pep će se u Cityu morati riješiti atavizama poput Demichelisa i Tourea, te ispraviti apsolutni disbalans u kadru (Fernando i Fernandinho isprofilirali su se kao glavni par srednjih veznjaka – protiv koliko ekipa se s njima dvojicom u srcu terena može nametnuti pas-igra kakvu favoriziraju i Pep, ali i City u zadnjih nekoliko sezona?
I za kraj, ovo nije nikakva egida iza koje se Pep može sakriti – činjenica je da je njegov Bayern zadnje dvije sezone, barem djelomično, u padu. Pep Guardiola nikad nije bio ovoliko rastrzan između svoje filozofije, pogleda na nogomet, i svijeta koji mu sve češće govori kako je on neispravan. A odmaknuti se od onoga u što vjeruješ nije porazno samo kao metafizička, neopipljiva kategorija – ona se itekako preslikava na ekipu, koja je svjetonazorski sve udaljenija od svojeg trenera. I baš iz tog razloga, i Bayern i Pep su donekle usputni motivi ovog teksta. Ali su ujedno i najbolja anamneza najmalignijeg uzročnika nogometne i sportske nepismenosti – površnosti.