Foto: Vedran Buble/Index
U modi je plašiti ljude i s užitkom gledati kako grčevito žvaču teška upozorenja. Blijeda lica njihovih najbližih pritom su vrlo često kulisa rastrojenom pakiranju. "Mateee, jel stvarno moraš ić doli. Pa jel vidiš šta pišu u novinama, ubićete ko pasa".
"Daj pusti me Nera, moram se spakirat. "Mate, evo vidi šta piše. Za vrime boravka u Brazilu trebate se kretati isključivo u grupama. Obećaj mi daš bit u grupi!"
"Hrvat ne predstavlja automatski zlatno tele"
Činjenica je da situacija u Brazilu nije bajna, ali daleko od tog da Hrvate u Riju, Sao Paolu, Manausu ili Racifeu očekuje ratni Kabul. Svaki veliki grad krije svoje zamke, ali one nisu ništa drugačije ni spektakularnije od onih u Londonu, Rimu ili Parizu.
Naime, već osam dana boravim u Riju bez ijednog neugodnog incidenta. Razloga je naravno nekoliko. Kao prvo, sve iole poželjnije gradske destinacije izvrsno su osvijetljene i još bolje prometno povezane, a kao drugo policijskih službenika ima koliko i semafora, i to ne samo po "turističkim" oazama na Copacabani i Ipanemi.
Nadalje, sugerirano kretanje u grupama po meni i nije najbolja ideja. Grupe su glasne, privlače pozornost, a jedan veliki nož preplašit će koliko i par, toliko i šest pari očiju. Jedinke su tihe i vrlo jednostavno prolaze nezapaženo. Za razliku od ostalih zemalja Južne Amerike, poput Bolivije Perua, Hrvat izgleda potpuno istovjetno Brazilcu i ne predstavlja automatski zlatno tele.
Među istaknutim upozorenjima, posebno se ističe džeparenje u autobusima i krađa po plažama. Ne želim tvrditi da se isto ne događa, ali podijelit ću s vama svoja iskustva. Proveo sam vjerojatno preko 40-tak sati na pijesku Copocabane i Ipaneme, ostavivši sve stvari (mobitel, ključeve, novac) na ležaljci dok sam se kupao. Uvjeravam vas da im se nitko nije ni približio. Što se tiče džeparenja u javnom prijevozu, ona su mi izgledaju još nevjerojatnije.
Kako se u Brazilu prežderati za 50 kn?
Za razliku od Zagreba, Splita, Rijeke, Rio i Sao Paulo imaju preko tisuću autobusnih linija. U prijevodu, busevi nikad nisu prekrcani jer se, između ostalog, u njih ne može bez karte pa u pravilu svatko ima svoje sjedalo. Utoliko vožnju autobusom smatram bezopasnom da ovaj tekst pišem u jednom od njih. Inače, autobusi idu svakih pet minuta, a kako na "google maps" postoji njihov raspored, vrlo se lako kretati gradom.
Za kraj ću se osvrnuti i na cijene. Nera s početka teksta vrlo će vjerojatno predbacivati Mati kako će u Brazilu potrošiti tisuće i tisuće kuna. Brazil je zaista iznimno skup, ali samo za jet-settere. Svi ostali mogu vrlo dobro životariti za nevelik iznos. Za početak, street food je izvrstan i prilično jeftin, a voće i popularni acai moraju se naći na jelovniku svih onih koji putuju u budžetu. Čak i za one koji žele biti posluženi za stolom postoji rješenje - cijeli niz "all you can eat" restorana, gdje se za 50 kuna mogu prežderavati do mile volje.
Da rezimiram, lažu vas!