Kolumna Petre L. : Uključiti glavu ili ne, pitanje je sad

Hodala sam ulicom nakon epizode sa T.-om i njegovom tajnom prijateljicom s Facebooka i koliko god pokušavala nešto zaključiti, osjetiti, izgovoriti…. Ništa. Samo sam osjećala ogromnu mučninu. I ispovraćala se nasred Ilice. Ah, barem sam lijepa, povraćam sa stilom. Moglo je biti i gore. Mobitel je zvonio i zvonio, T. je nazvao tisuću puta, poslao 100 poruka. Nisam se obazirala, nakon 10 minuta neprekidne zvonjave, stišala sam ton, a mobitel  je i dalje bjesomučno vibrirao u mojoj ruci. Znoj mi se slijevao niz leđa, treskavica me drmala bez prestanka. Tijelo je očito reagiralo na šok, a glava je odlučila biti prazna.

Tumarala sam tako ne znam ni sama koliko dugo, vjerojatno onoliko koliko mi je trebalo da dođem do stana od Luke M. Kako predvidljivo. I nadasve pametno, nema što. Luka M. je naravno bio kući, otvorio je vrata lijep kao uvijek, sretan što  me vidi. Ja sam bila sretna što mi se netko toliko veseli i što nema pojma u kojem sam sranju. Nema suvišnih pitanja i objašnjavanja. "Lijepa si baš kako i pamtim, uđi." Nema ni otkud ti tu, zašto nisi na poslu, kako napreduju pripreme, gdje je T…… Ništa. Donio mi je čašu vina i sjeo na drugi kraj sobe. "Drago mi je da te vidim, napokon. Puno toga ti želim reći, ali ne moramo sada o tome." Znate onaj osjećaj kad vam sve ide k vragu i što je vaš život više u komi to vam se sve tuđe čini jebeno dobrim? Tako mi je sad Luka M. izgledao. Sve radi i kaže kako treba. Teško sam se borila kako bi stalno imala na umu da je i on samo čovjek od krvi i mesa. Zaspala sam na njegovom kauču, ne znam ni sama u kojem trenutku. Kad sam se probudila bilo je već 19 sati. "Moram ići, kasnim. Hvala ti na svemu.", samo sam ispalila i utekla iz stana. Nisam mu htjela ostavit prostora za bilo kakvu reakciju. Iskreno, nisam još uvijek bila spremna uključiti glavu u cijelu priču. Imala sam osjećaj da to ne bi dobro završilo.

Mobitel se oglasio baš kad sam izašla iz zgrade, baterija pri kraju. 84 propuštena poziva i 13 poruka. Uglavnom T, ali i Eva i Vedran. Vidim da je T. digao frku ali odbijam i dalje razmišljati o tome. I u tom trenutku shvatim da sam otišla s posla u 14 sati i da nikome nisam javila ni gdje sam ni zašto se ne vraćam. Nazvala sam Slavicu, ako je i bilo sranja, ona me garant pokrila. "Petra, pa gdje si jebote? Samo da znaš, službeno, ja sam te zamolila da obaviš jedan sastanak za mene. I zašto ne odgovaraš na poruke? Dođi, mi smo skoro svi tu u birtiji, dobra je zajebancija." Blažena Slavica.

U birtiji je stvarno bila skoro cijela firma, a to se zaista rijetko događalo. Čak i zlatni dečko Marko se odlučio pridružiti. Nisam se još ni oporavila od šoka, a već mi je pružao čašu. "Tekila, ako se ne varam." "Ne varaš." Mudrijaš. Nisam mogla shvatiti čemu tolika ljubaznost, ali možda sam nešto propustila. Mislim, sigurno sam nešto propustila jer, oni su svi bili već jako veseli i dobro se zabavljali. Marko je nosio drugu tekilu. Sjela mi je samo tako. I svaka sljedeća koju mi je donio. A bilo ih je dosta. Bila sam na najboljem putu ka samouništenju, a mobitel se napokon isključio. Ima boga.

U jednom trenutku je Slavica rekla da idemo doma. Nije mi se išlo doma. U mom stanu je spavao čovjek za kojeg sam se trebala udati, a koji me očigledno varao s drugom ženom. I ja nisam imala pojma o tome. Sve osim doma je bila dobra opcija, a najslabija karika u nizu – pijani Marko. Naravno, nas dvoje smo odlučili ostati još malo. Slavica je sigurno mislila kako zlatni dečko ne predstavlja nikakvu opasnost i ostavila me s njim. Koja loša procjena. Jer sljedeće čega se sjećam je  ja, gola u nepoznatom krevetu, 6 sati ujutro, glava me ubija, a Marko spava kraj mene. Sljedeća scena, ja u zahodu, povraćam. Trudim se biti tiha jer zadnje što mi treba je Marko koji se budi. Ali teško je biti tiho dok povraćaš. Dok sam po stanu tražila svoju prekrasnu haljinu koja je bila namijenjena Luki M., shvaćam da stan ni malo ne izgleda kao stan zlatnog dečka. Majko mila, tko zna gdje smo završili. Kako god, znala sam da moram pobjeći što prije. Koja sam ja tuka, tako mi i treba kad neću uključit mozak, nazvati prijatelje i s njima se opijati i tugovati.

Doma sam došla malo prije 7. T. nije spavao, čekao me. "Gdje si ti do sada Petra? Jebeno sam se zabrinuo. Ponašaš se krajnje nezrelo, ovo nije način.", urlao je na mene. "Prvo se ne deri na mene. Nemaš ti pravo pitati gdje sam ja i zašto se ne javljam. Gadiš mi se, jel shvaćaš? Gadiš mi se ti i ovaj lažni život s tobom. I da nisam morala, ne bi ni sad došla doma. A sad me pusti, moram se sredit za posao." Koliko god sam se trudila biti smirena, nije mi išlo. Taj povratak u stan me slomio. I sve ono što sam dan prije vidjela na njegovom laptopu, pa ono što sam napravila…. T. me pokušao zagrliti dok sam plakala. Gadio mi se i on i njegove ruke ali, što je najgore, gadila sam se sama sebi. Neovisno na sve što je T. napravio, ja sam prešla granicu koju nisam nikad smjela preći. I to s kim? Nazvala sam Evu čim sam izašla iz zgrade. I bilo mi je malo lakše. Od suza nisam mogla ništa reći ali kad se 15 minuta nakon toga pojavila i zagrlila me znala sam da će nekako sve biti ok i da sam napokon tamo gdje sam trebala biti od početka.

Prethodne kolumne Petre L. pogledajte ovdje.