Kolumna Petre L.: Tko je zapravo kriv?

KAD sam se ujutro probudila oko 6, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim gdje se nalazim. Nepoznata soba, nepoznati miris i Marko koji spava kao beba i drži me za ruku. Već sam bila zaboravila onaj lijepi osjećaj spavanja i buđenja pored nekoga. U prvi trenutak sam promislila kako se jednostavno trebam išuljati iz kreveta i nestati. Radim od 9, moram prije toga doći kući, oprati zube i skinuti šminku od sinoć. Ali nekako mi se nigdje nije išlo iz tog kreveta. Gledala sam dugo Marka kako spava i po prvi put nakon dugo vremena, nisam razmišljala ni o čemu. Ni o T.-u, prevari, Luki M.-u, otkazanom vjenčanju, roditeljima, o tome zašto sam tu i što dalje. Nakon dugo vremena sam jednostavno radila onako kako mi je odgovaralo u trenutku. Znam da sam otkazala vjenčanje i da sam podsvjesno dugo o tome razmišljala, ali zapravo me T. natjerao na to. Sve sam mogla progutati, ali prevaru ipak ne. Znam da mu je nikad ne bi oprostila i da bi uvijek visjela u zraku u našem odnosu. A nekako sebe ipak cijenim malo više od toga da se udam za nekoga tko i prije braka traži zabavu sa strane. Često sam se zadnje vrijeme pitala što bi bilo da taj dan nisam došla doma kad sam došla. Bi li se na kraju ipak udala i bila mizerna kao toliko drugih žena koje znam? Proganjala me ta misao. Trebala sam potvrdu da ipak nisam kukavica koja treba lažnu sigurnost, ali nisam je mogla sama sebi dati. Ona stara, ispravna Petra, kao da je isparila negdje po putu. Treba samo otkriti što je, ako išta, od nje uopće ostalo.

Budilica se oglasila u 7. "Dobro jutro ljepotice. Jesi dobro spavala?". Stisnuo se uz mene i poljubio me u nos. Bio je tako topao. "Moram se ustati Marko. Moram doma, zakasnit ću na posao", već sam se vratila u stari mode. Mode Petre koja stalno bježi. Ali Marko je ovoga puta bio mnogo odlučniji. On će se srediti na brzinu pa će me odvesti doma da se spremim. Bez pogovora. Malo sam njuškala po stanu dok se Marko sređivao za posao. Fascinantno je zapravo koliko malo znam o čovjeku koji već par godina radi sa mnom i s kojim sam, na kraju krajeva, spavala. Daska za jedrenje je stajala nasred dnevne sobe, Vans tenisice u hodniku. Sigurno su od nekog frenda, Marko je ipak tip za odijela. Uniformiran kao i inače, izašao je iz kupaone. Skužio je što gledam i nasmijao se. "Ne znaš ti puno toga o meni Petra. Ja samo želim priliku, jedan izlazak i ti bez predrasuda. Može?" "Može. A sad me vozi doma."

Tek u automobilu sam pogledala mobitel. 3 poruke od T.-a. "Nedostaješ mi, molim te hajde da se vidimo", pa "Petra, daj, nemoj zajebavat. Oko gluposti se ljutiš. Daj da razgovaramo". Treću neću ni citirati, toliko sranja i uvreda nisam htjela ni sama čitati. Jedno mi nije bilo jasno – što se dogodilo u tih par sati od trenutka kad je na koncertu držao drugu ženu za ruku do trenutka kad je meni počeo slati poruke. Užasavala me činjenica da uopće ne prepoznajem čovjeka za kojeg sam se trebala udati. T. je uvijek bio miran i staložen, totalno kul lik. U njegovom svijetu, svaki problem je imao rješenje i nije bilo te stvari oko koje se isplati previše živcirati. Čak i kad je situacija izlazila iz okvira koji su njemu bili jasni i prihvatljivi, on je to nekako uspijevao mirno hendlati. Nikad ga, osim jednom kada se prepio s dečkima, nisam vidjela da je povisio ton ili popizdio na nekoga. Od našeg prekida, pokazivao je tolike promjene raspoloženja da me to zaista brinulo. U jednom trenutku me volio više od svega, a u drugom sam bila zadnja drolja. I još štošta. Na trenutke nisam mogla vjerovati svojim ušima i očima. Ne znam odakle je to sve izlazilo i zašto. Pa on je bio taj koji je potražio nešto sa strane.

Kad je moja mama potjerala tatu iz kuće jer je imao ljubavnicu, mislila sam da mu nikad neće oprostiti. U to vrijeme je bila trudna s mojim bratom, a ta druga žena je rodila dijete malo prije toga. Ultimativna prevara, na svim poljima. Dovoljan razlog da mu se više nikad na cesti ne javi. Ja je u svakom slučaju ne bih krivila iako se radilo o mom ocu. Znam da joj je godinama bilo teško, ali nikad neću zaboraviti što mi je rekla kad sam je jednom pitala kako može razgovarati s čovjekom koji ju je tako izdao. "Zapamti draga moja da stvari nikad nisu crno bijele. Čovjek u kojeg sam se zaljubila se negdje putem promijenio. Cijelo vrijeme sam na tom putu s njim bila i ja. Zasigurno sam i sama utjecala na tu promjenu. Ne znam još u kojoj mjeri, ali sigurno jesam." Mislila sam da je luda, za mene je situacija bila jasna. Neke stvari se jednostavno ne rade, a kad se naprave, oprosta nema. Posljedice nosiš sa sobom. Nisam se nikad pitala zašto netko napravi takvu svinjariju. I nisam se nikad pitala zašto sam onaj dan htjela lijepu haljinu za Luku M.-a. Je li to bio početak moje svinjarije koju je, na žalost ili na sreću, zaustavila T.-ova svinjarija?
"Hej, gdje si nestala?", pitao me Marko kad se parkirao ispred moje kuće. Uh da mu je znati! Uh da je meni znati! Znala sam samo da me prvo čeka ozbiljan razgovor sa samom sobom, a onda i s T.-om. Tek nakon toga ću moći mirno zaključiti i tu epizodu.

Prethodne kolumne Petre L. pogledajte ovdje.