Kolumna Petre L.: Jednostavno savršen vikend

UJUTRO sam se probudila i prvo što sam promislila bilo je kako sam sigurno opet zakasnila na posao. Skočila sam iz kreveta kada sam skužila da je već pola 9. Od kada su uveli kontrolu dolazaka i odlazaka u firmi, često sam ujutro proživljavala ovakve situacije. Naime, nisam baš bila najrevnija osoba kada je ustajanje i dolazak na posao na vrijeme u pitanju. Često sam znala prespavati i budilicu pa bi kao zadnji kreten skakala iz kreveta, trčala po kući kao kokoš bez glave i, umjesto da pokušam nadoknaditi prespavano vrijeme, samo ga dodatno gubila u panici. "Hej, vrati se u krevet ludo jedna. Subota je.", govorio je muški glas iz mog kreveta. Na trenutak sam se totalno zbunila. Kao ono kad nakon noći cuganja ujutro baš nisi siguran što se točno noć prije dogodilo. Pogledala sam Luku M.-a i sjetila se svega - mučnine, temperature, povraćanja i njega kako me pazi. Jadničak je u odjeći zaspao kraj mene.

"Daaaaj vrati se u krevet. Nisam skoro uopće spavao noćas. Jesi dobro sad? Sudeći prema tome kojom si brzinom izletjela iz kreveta, rekao bih da si sasvim dobro.", govorio je smješkajući se pokvareno. Točno to je Luka M. kakvog poznajem. Kurvanjski osmijeh na lijepom licu. Pa sad ti odoli ako možeš. Vratila sam se u krevet. Zagrlio me i poljubio u leđa. Sve je bilo toliko prirodno, kao da nikad nije ni prestalo. Ali mogla sam i misliti da će tako biti s njim. Ne sjećam se više u kojem trenutku sam zaspala. Probudio me mobitel koji nije prestajao zvoniti. Bilo je 12 i 30 i nije mi se ustajalo. Luka M. je spavao. Mobitel je i dalje zvonio pa sam ipak ustala. "I? Kakva je situacija?", šaptala je Eva u slušalicu. "Kao prvo, zašto pobogu šapćeš? Kao drugo, zašto me zoveš kao već misliš da se nešto događa? Voliš smetati? I samo da znaš, čak i moja mama zvoni kraće od tebe, a već je ona jebeno iritanta. Da, tu je. Pokušava spavati ali ne može od tebe. I ne, nije se ništa dogodilo. Bilo mi je toliko loše da sam se samo onesvijestila na krevetu. A o tome da si mi ga poslala u najgorem mogućem trenutku kad sam izgledala kao zadnje govno, e o tome ćemo neki drugi put!", rekla sam joj i poklopila slušalicu.

"Mogu pod tuš? Smrdim ko vrag. Noćas sam teško radio.", rekao je više nego što je zapravo pitao. Takav je on bio, furao je svoj film bez imalo srama i ustručavanja. Kod njega je sve bilo jednostavno i prirodno. Često sam mu jako zavidjela na toj lakoći s kojom se odnosio prema odnosima i životu općenito. A najbolje od svega je bilo što je to prenosio i na mene. Zapravo nikad nisam bila smirenija nego kad je on bio u blizini. Problem je bio najviše u tome što sam bila mlada i mislila kako je on predobar za mene. Pa se ta smirenost koju mi je davao stalno miješala s mojom nesigurnošću. I vjerojatno sve uništavala. Jesam li sada bila zrelija i sigurnija, tko bi to mogao znati. Ali tog jutra u mom stanu, nakon grozne noći, nekako sam imala osjećaj, ne toliko da sam spremna, koliko da ga želim blizu.

Cijeli vikend smo proveli u stanu na kauču gledajući filmove i serije. Nismo se ni poljubili. Spavali smo zajedno u krevetu zagrljeni, ali ni u jednom trenutku me nije ni pokušao poljubiti. Na neki čudan način je to bio jedan prekrasan ljubavni vikend. Nismo razgovarali o nama i svemu što se dogodilo. Nije me ni pitao zašto sam onda odabrala Marka, zašto se nisam javila nakon Valentinova. Ništa. I ni u jednom trenutku nisam osjetila da ga bilo što od toga zanima ili čak muči. Sve je bilo toliko jednostavno i lijepo da po prvi put nisam razmišljala o tome što i kako će ipak poći po zlu.

Ali kako to obično biva, sve što je lijepo, kratko traje. Taj prokleti ponedjeljak je došao toliko brzo, kao da vikenda uopće nije ni bilo. Jutro je bilo prekrasno, sunčano nakon sto godina. I ne samo u mojoj glavi. Luka M. me otpratio pješice na posao. Bio je to daleko najljepši ponedjeljak ikad. Na ulazu u firmu me zagrlio i poljubio u obraz. "javi se kasnije, doći ću po tebe nakon posla.", rekao je kao da je to nešto što se podrazumijeva i ponavlja svaki dan. Samo sam kimnula glavom i ušla u zgradu. Bila sam na sedmom nebu. Ništa nije mogao pokvariti ni grozni kolegij ponedjeljkom. Treba definirati zadatke za tekući i prokomentirati sve što se dogodilo prošli tjedan. Totalni gubitak vremena.

Kad sam se vratila u ured nakon dva i pol sata peglanja u mozak, na mobitelu me čekala poruka. "Cijeli vikend te samo želim poljubiti." Pa sam ja poljubila njega točno u 18:05, čim sam nakon posla izašla iz ureda.

Prethodne kolumne Petre L. pogledajte ovdje.