Foto: Jenny Packham
JA SAM Petra, imam 30 godina, vezu (dugu), ludog šefa, još luđu obitelj, višak kila (od duge veze i opuštenosti), baku koja će umrijeti od tuge jer se još nisam udala, dobre prijatelje koji se u zadnje vrijeme bune da ih zanemarujem, ormar pun odjeće i cipela, a nikad ništa za obući... Dakle, klasična priča. I kao, sve je OK, ali nekako, nešto ipak ne valja. Ili sam samo jedno prokleto nezahvalno biće.
Kada sam upoznala T.-a, svog dečka, bio mi je jako smiješan. Nekako uštogljen i preozbiljan za svoje godine. Ja sam imala 27, a on 32 i na trenutke sam imala osjećaj da provodim vrijeme s finim 40-godišnjim gospodinom. Nekim tatinim prijateljem. Bio je sušta suprotnost od svega što sam poznavala. I nekako mi se svidio. Kao svojevrsni eksperiment. Koji se brzo pretvorio u zajednički život. Ispravan, pažljiv, obiteljski nastrojen, što cura može više poželjeti? Koga je bilo briga što nam se zapravo sviđaju različite stvari? Što je sve ono što je meni normalno, njemu poprilično egzotično i strano, a sve što je njemu normalno, meni, hm? Smiješno, staromodno, demode… Nama je bilo super to što se jako volimo iako smo posve različiti i obećali smo jedno drugome da nikad nećemo pokušati mijenjati onog drugog. I tako je i bilo neko vrijeme.
Zadnjih godinu i pol dana situacija je bitno drukčija. Dosta se svađamo, puno više i češće nego ikad prije. I što on više inzistira na nekim stvarima, ja čvršće držim suprotnu stranu. Nekako imam osjećaj da ću, ako popustim, izgubiti sebe u tom odnosu. A to ne želim. Ali u isto vrijeme ne želim izgubiti ni njega pa popustim. Pa se osjećam loše. Pa on onda bude divan, pa se opet osjećam dobro. Nađem opravdanje za popuštanje. I tako u krug. I svaki razgovor završi time da će sve biti bolje. I bude. Neko vrijeme. Jer, volimo se. To nije sporno. Zato se toliko i mučimo. A on je savršeni manipulator, mnogo bolji i vještiji od mene. Zna kad može potegnuti i kad treba stati.
Negdje prije pola godine je počeo s pričama o vjenčanju. Kao, vrijeme je da imamo dijete, a dijete se ne može imati bez braka. On zna da sam "ta" i ne vidi razlog da više čekamo. Na stranu činjenica što stalno govorim kako mi brak nije bitan i kako smatram da je to glupi komad papira koji više toga pokvari nego popravi. A svi nekako misle da će brak i djeca nešto popraviti. Na stranu i činjenica da me nije ni zaprosio, a kamoli kupio prsten.
Došlo mi je da ga pitam za zdravlje i podsjetim na činjenicu da zadnjih godinu i pol dana stalno govorim o tome što nije u redu, pokušavam objasniti što me čini nesretnom. I stalno kao da pričam sama sa sobom. On zbog posla puno putuje i godinama već čekamo da to prestane. Pa stalno sebi govorim kako je puno toga rezultat nervoze jer nismo zajedno. Koliko puta sam progutala govno, svoj ponos i uvjerenja jer eto, tako smo malo zajedno, pa zašto da se onda svađamo. I umjesto da on cijeni što pružam ruku, on zgrabi i ruku i glavu i cijelu mene. I onda me prožvače pa lijepo ispljune. Pa bi da se ženimo. I to izjavi bez jebenog prstena. Isuse, kako sam tada bila bijesna.
I onda, umjesto da mu zalupim vrata i pošaljem ga natrag mamici, odjednom se nađem pred laptopom, s njim, u potrazi za idealnim prostorom. I koliko god osjećam bijes i jad, nekako se ne mogu odlijepiti od te stolice i izustiti da ne želim sve to. Ne želim se udati sada, nekad, nikad, za njega? Ne želim slaviti sa 200 rođaka koje i ne poznajem, u sali s odvratnim pločicama dok mi zastava vijori nad glavom. Nisam sigurna ni želim li djecu sada, nekad, ikad, njegovu, ičiju. I umjesto da to sve izgovorim i dalje gledam sale i slušam o tome kako treba zvati i ovoga i onoga jer su i oni zvali nas, kako roditelji moraju pozvati i svoje prijatelje, kako se moramo oženiti u crkvi i krstiti dijete (iako se užasavam svega što ima veze sa crkvom), kako bi nam mogao Jole pjevati na svadbi jer radi dobar štimung.
Kako sam se našla u ovom horor filmu, pita se glas u mojoj glavi dok i dalje nepomično sjedim na stolici, smješkam se i odobravam sve ono čega se zapravo užasavam. Eto ti idealne definicije moje četverogodišnje veze – srce je kreten i pristaje na sve, a glava lagano otkucava do eksplozije. Nadam se samo da neće eksplodirati baš usred ceremonije u crkvi. Da ne osramotim T.-a, obitelj i prijatelje. Ako eksplodira kasnije, već ćemo nekako to zataškati. Bitno da predstava za mase dobro prođe. I da Jole napravi dobar štimung.