Foto: 123rf
VEĆ smo u nekoliko navrata pisali o ovoje temi - iz kuta onih koji će svog psa zvati i svojim djetetom, kao i iz kuta onih koji ne vide nikakve sličnosti među njima. Tema koja bi naoko trebala biti sasvim nevažna, neka svatko radi što god im je drago, ali - priznajemo - živimo u malo zbunjujućim vremenima u kojima su djeca i životinje jako često izjednačeni. Ne samo da se izjednačava ljubav koji čovjek može osjećati prema vlastitom djetetu, odnosnu kućnom ljubimcu već vremenima u kojima se na vlasnike ljubimaca sve češće gleda kao na roditelje.
"Halo. Na roditelje! I to je ono što me uznemiruje najviše od svega.", iskrsnulo je u jednom članku objavljenom u NY Magu koji je izazvao pravu buru među čitateljima. Jer doista - jesu li djeca ili ljubimci stvarno isti i moramo li na njih gledati kao ravnopravne? Jer nisu, zaključio je autor članka.
Priča o „mami“ i „tati“ koji se smatraju roditeljima četveronožnim ljubimcima počela je davno, ali nevino. I nije nikoga dirala pokoja izjava zaljubljenog vlasnika psa koji je na taj način pokušao pokazati svijetu koliku ljubav i privrženost osjeća prema svom ljubimcu. I tu ništa nije nenormalno jer životinje su živa bića i kao takva zaslužuju samo najbolje. No s vremenom je ta nevina ljubav postala nešto što se ne može baš logično objasniti. Pogledajte samo kako danas tretiramo ljubimce i u kolikoj smo ih mjeri približili odnosu koje bi roditelji trebali njegova s djecom, svojim pravim potomcima. Jer bit roditeljstva nije samo ljubav, ona je neosporna, bit je da odgajanjem djece odgajamo cijele generacije koje će naslijediti nas i koja su naša prava i doslovno jedina veza s budućnošću čovječanstva. Zašto onda toliko jako stavljamo istu važnost na psa kao i na dijete?
>>>Kada svoje pse nazivate bebama vrijeđate sve mame ovog svijeta<<<
Ono što je počelo kao nevino ispoljavanje privrženosti, do danas se prometnulo u nešto puno važnije, ali ne nužno i bolje. I to iz brojnih razloga. Prvo – jako puno parova danas jednostavno ne želi imati djecu, a najčešća im je zamjena upravo ljubimac kojeg imaju otprije ili su ga nabavili planski – da njime prošire svoju „obitelj“. Zato se o svom ljubimcu doslovno brinu kao o djetetu, uživajući u svoju iluziji. Jer to i jest iluzija, ništa više. No, čak ni to ne bi bio toliki problem jer ako ništa drugo današnje društvo doista ima izbor i nitko nikoga ne tjera na potomke ako netko njih ne želi. No upravo takvi vlasnici pasa, koji su se svjesno odlučili za upravo tu vrstu odnosa, i s tom već nekom ustaljenom „roditeljskom“ uloga očekuju od društva da njihovu „obitelj“ smatraju istovjetnom obitelji s djecom. Tu je taj moment koji zbunjuje i koji će, ako se trend „roditeljstva“ nad životinjom nastavi u ovolikoj mjeri, izjednačiti prava djece i životinja. Jer upravo se to i događa i u mnogim situacijama roditelje, prave roditelje, izbacuje iz takta.
„U mnogo sam navrata doživio da u razgovoru o mojoj djeci sugovornik priču okrene i počne uspoređivati s iskustvima sa svojom psom. Ne želim biti nepristojan, ali takvima bih zapravo svašta imao za reći, ali stanem, jer danas je stvarno postalo nepristojno uopće inzistirati na različitostima te dvije vrste bića.
I zato stanem, i više nikome ništa ne kažem. Previše su me puta pokušali razuvjeriti da griješim, da to JEST isto, i zato šutim, ali u sebi im kažem:
„Vi niste roditelj tom psu, taj je pas imao svog roditelja i da je sam vaš pas imao te sreće, odgajao bi ga njegov roditelj koji bi ga naučio kako biti pas. Vi ga odgajate da se prilagodi vašem svijetu i nije li to zapravo čisti paradoks – ta ljubav prema ljubimcu koje volimo jer su slatke životinje, a opet ne želimo da se oni sami ponašaju životinjski, već ljudski, da nauče zatomiti svoju animalnu stranu i postanu puno statičniji i puno predvidljiviji. Pod kontrolom.
Zato ljudi i vole životinje jer ih brzo nauče na suživot po mjeri čovjeka koja će ostati na snazi do kraja psećeg života. Jer životinje se ne mijenjaju. One samo s vremenom postanu sporije i starije.
I tu zato prestaje svaka slično između pravih roditelja i vlasnika pasa koji se vole nazivati roditeljima.
Jer djeca su sve što životinje nisu. Da - jednako se vesele kada dođete kući, jednako se vole maziti, podjednako čak tražiti i pažnju, ali zaista – od predvidljive životinje koja vas nikada neće iznevjeriti i oteti se kontroli, ma čak ni pokušati, sušta je suprotnost upravo – dijete.
>>>Mame, ne mrzite me što svog psa isto nazivam bebom<<<
Od prve sekunde izazovno, dinamičko, nepredvidljivo, razvoj toliko različiti, odgoj toliko različit, jer dok od psa očekujemo da će biti tu uz nas, djecu stalno odgajamo tako da budu spremni postati ljudi koji će otići od nas. Pripremamo ih za život dok istovremeno živimo suživot s kućnim ljubimcem.
Ali da – za ljubav nam je jasno. Životinje je doista jako lako voljeti i ne čudi da tu ljubav poistovjećujete s ljubavi prema djeci, ali i tu svaka sličnost prestaje.
Ljubav je jasna, ali oni nisu vaša djeca – vi ih ne učite ničemu,oni nisu tu da zadovolje svoje potrebe, vi ste ti kojima trebaju oni da zadovolje vaše, ali realno, psi naviknuti na takvu obitelj nemaju drugog izbora nego da budu uz vas.
I tu je ta iskonska razlika između djeteta i životinje. S djetetom je život svakodnevan izazov, a sa životinjom samo simulacija stvarnosti, u kojoj su psi zapravo lutke za igranje ljudima koji žele imati priliku uživati u aktivnostima i ritualima roditeljstva bez svrhe, posljedica i napornog rada.
Nije li to jedna jako velika razlika?
Ne vidite li da je stvarno glupo na takav način izjednačavati jedne i druge. I bez obzira radi li se tu sada o ljudima koji ne žele biti roditelji, žele imati samo kućnog ljubimca, bez obzira je li riječ o parovima koji ne mogu imati djece pa ljubav pružaju životinjama – o kome se god radi, glupo je da ne vidi tu jasnu razliku.
Sjeća li se tko one poslovice da je pas čovjekov najbolji prijatelj? Pa zašto to onda i ne ostane tako. Volite svoje životinje, kamo sreće da nema nijedne nevoljene, ali zovite ih svojim ljubimcima, prijateljima, samo ne djecom. Jer djeca nisu psi.