Foto: 123rf
U to pored nas prođe stariji par, baka i djed, pogledaju nas i djed kaže - "Vidi draga, kao mi u dobra stara vremena". I oni su prošli.
Ja sam i dalje spremala stvari, gurala ručnike u torbu, u taj kaos i tek kada sam sjela u auto spremna na predahnem doprle su mi do misli te njihove riječi.
Stvarno. Oluja se dignula, ali nije baš tako opasno zaprijetila. Bila sam napeta kao puška jer se već osam tjedana privikavam na život s još jednim bićem, o kojem moram brinuti, jer sam izmoždena. Jer me trebaju oba dvoje i to jako. Stalno.
I jednostavno sam izgubila onu nit da uživam u tome. Da se opustim i uživam. Da shvatim da sve stignem, da ne moram trčati svima ugađati. Sve mogu polako. Ako ne baš polako, onda barem polakše.
Danima nakon te rečenice, svaki put kad sam osjetila napetost (igračke, stvari, posvuda, bebin plač, gladni, žedni, rublje, suđe) samo sam pomislila na plažu i na sliku koju su ti iskusni ljudi vidjeli tamo - sretnu mladu obitelj sa svim njihovim radostima. Sliku koja im je donijela veliki osmjeh na licu.
I shvatim od tada da se život događa - sada i da bi ja trebala uživati u njima da za sve te trenutke jednom mogu nostalgično reći "Da, bili su to dani...."