Foto: Ilustracija Index, Privatna Fotografija
PRVA dilema koja se javlja uvijek. Kako početi? Pa mislim da bi bilo dobro reći ponešto o sebi.
Ja, žena Zmaj (nadimak dodijelio Muž), mama sam trogodišnje djevojčice, a uskoro i još jedne Bebe (upravo sam zakoračila u 7. mjesec trudnoće i ne, Beba još uvijek ne želi otkriti svoj spol - ista situacija kao i u prethodnoj trudnoći. Unatoč sakrivanju u maternici prvo dijete uopće nije sramežljivo). Trudna i sretna žena, majka, kraljica Zmaj, nezaposlena novinarka sa skoro 31 godinom na leđima, dobila sam primamljivu ponudu pisati o svojim nadanjima, očekivanjima, strahovima, željama vezanim uz trudnoću, porod i roditeljstvo.
Ne želim pametovati, ali smatram da je to još jedna u nizu... Kako je nekada govorio moj prijatelj (ili možda netko drugi?): "…ono što ne ubije bakterija, ubit će birokracija". Dok iščekujem drugu Bebu, mislima se vraćam u vrijeme prve trudnoće koja iz današnje perspektive ponekad djeluje kao da se dogodila prije 30, a ne prije 3 godine.
Moja Nina je već prava mustrica - sretna i vesela istraživačica. Sama se oblači, sama klopa, sama razbaca igračke po sobi, ali ih sama ne pokupi… I kad pogledam tek frišku štrucu malog muškarca od 4 kg kojeg je nedavno rodila moja prijateljica, uhvati me panika!!! Jer oni (tek friško rođeni) su tako mali, sitni. Zaboravila sam, unatoč njihovoj porođajnoj težini, na one njihove El Toro nožice i ručice, na cjelodnevni priključak na natečenu i upaljenu cicu, na grčeve (Jao!!! Statistika kod prvorođene - 14 sati vrištanja dnevno), na sterilizirane uvjete u kući... Ništa zato madresita, tik tak i vrlo brzo ćeš se prisjetiti. Dakle, kako je bilo u prvoj trudnoći? Mladi bračni par, upravo preseljen iz jednog podstanarskog stana u drugi podstanarski stan živi sam, sretno i zadovoljno na jednoj (Muževoj) plaći uz nesebičan prilog roditelja s jedne i druge strane, svaki koliko je mogao. 9 mjeseci prije svadbe i skoro toliko nakon svadbe (vrijeme kad je bivši premijer, nepravomoćno osuđen, rekao nešto u stilu da smo u banani) posla za mene - nigdje. Odgađamo trudnoću zbog mojeg straha kako ćemo i što ćemo jer tko zna, možda baš idući mjesec se dogodi nešto (prije slijetanje vanzemaljaca nego posao, ali ok).
Nagovori mene Muž Hrabri da mi ipak pokušamo napraviti bebu, koga boli neka stvar za stanje u državi jer ako ćemo čekati da toj državi svane sunce i krenu je voditi sposobni likovi moja reproduktivna dob bi već lagano mogla biti na zalasku. I tako, nakon svega 2 mjeseca silnog truda i pokušaja idućeg mjeseca, totalna nogometna neznalica od Muža Hrabrog uspije zabiti gol. (Btw, naravno da sam na frižider nalijepila raspored plodnih dana i naravno da je u to vrijeme Muž imao dežurstva na poslu po 16 sati dnevno - ne, nije doktor, bez brige i naravno da nije bilo nikakve akcije koja bi eventualno rezultirala oplodnjom već samo hrkanje prezaposlenog i preumornog, zbog kojeg ne samo da nisam htjela da bude otac moga djeteta, već sam imala i pripremljene papire za razvod, i to u blažoj varijanti, i pripremljen nož za trenutak ludila). Znači, napravili smo bebu u skroz neplodne dane. Trenutak spoznaje i otkrivanja sretne vijesti… Nedjelja u lipnju, vruće za po….., ovaj moj ima dežurni vikend na poslu, ja prčkam nešto po doma i kopam po internetu i skužim da od vremena zadnje menstruacije sada bih mogla putem testa urinom saznati jesam li trudna. Skok u auto, pali pilu i traži dežurne ljekarne. Ne mogu reći da je to bio taj osjećaj, da sam znala da sam trudna i to osjetila… Ma jarca, kontrol frikuša kakva sam ja, sam jednostavno morala to saznati taj dan i ne čekati sutra.
Kupim test, naravno dajte najskuplji, sjećam se - iznad 100 kn (drugu trudnoću sam ustanovila testom od 16 kn, zapravo, za tu lovu sam dobila dvije test trakice. Bebo, nije da te manje volimo od seke, ali iskustvo čini svoje i čuva lovu), popiškim se prema uputama na poleđini testa i čekam. Najduže dvije minute u mome životu (izuzev toga kad sretnem neke daveže s kojima se u 120 sekundi razgovora poželiš ubiti barem 20 puta). Poplavi test odnosno pojave se dvije plave crte i promijene ti život. Skroz. Zauvijek. Ne znam mogu li točno opisati taj trenutak sreće, zadovoljstva, blaženosti, straha, panike, zbunjenosti… Sjednem se na terasu, naručim kavu, zapalim pljugu s blesavim osmijehom na licu i... Jebemu pa ja sad ne smijem pušiti!!!! Dobro ok, sad samo ova pljuga, pa ipak je ovo i sreća i zbunjenost (ostatak trudnoće pušila sam po 4 cigarete dnevno da ne bi sad ispalo da previše moraliziram). Kako reći tatici happy news? Mobitelom fotkam pozitivan test. Prvo uslijedi sms poruka: "Mislim da smo trudni". Ni traga ni glasa, ni bip mobitela dobrih 5 min. Ok, gužva mu je na poslu, sad će on. I stiže poruka natrag: "Po čemu to zaključuješ?????" i kraj toga neka ikona koja se zbunjeno češe po glavi. Vrijeme da mu pošaljem fotku testa. " Po ovome zaključujem". I ponovno ništa. Ne javlja se ponosni Muž, otac. Koji mu je? Najbolje da se sad preplaši i skuži da smo ipak još mogli odgađati roditeljstvo neko vrijeme. Nakon nekoliko minuta nazove me ponosni tatica i skroz zbunjen, ali veseloga glasa objašnjava da je taman imao stranku u uredu u trenutku kad sam mu poslala fotku, a kad se uspio riješiti stranke onda je morao izaći van na ulicu (i on je morao zapaliti pljugu) i smiriti noge koje su neobjašnjivo počele plesati od sreće. Ili tresti se od straha. Nakon što smo preživjeli njegovu radnu nedjelju, sretnemo se doma, zagrlimo bez riječi sa suzama u očima. "Hej, jesu li to suze radosnice ili plačeš od očaja?" Muž odgovori na pitanje tako što je pustio da svira ona stvar od Olivera "Novi život se rađa". Ok. Otvaramo novo poglavlje u životu.
Uzbuđeni, pomalo svjesni, dogovorimo se da neko vrijeme nikome nećemo ništa reći. Vrlo vjerojatno u trenutku kada smo bili uvjereni da onaj drugi spava, svatko je uzeo mobitel u ruku i svojim je starcima napisao poruku: " Postali bute baka i deda. Ne govorite još nikome." Uz to da sam ja i svojoj rođenoj i mojim nerođenim sestrama javila: " Postale bute tete". Uz poruke čestitki koje su nam bile vraćene našle su se i neke poruke zaboravljenih kumova naših staraca iz bjelovarsko-bilogorske županije, nekih ljudi za koje mi nikada ili već poprilično dugo nismo čuli…Da uglavnom, starci su našu napomenu " Ne govorite još nikome" vrlo ozbiljno i doslovno shvatili. Ma koga j… Neću se povoditi bapskim pričama da se prva 3 mjeseca ne govori nikome, ako se treba dogoditi nešto loše ili dobro - dogodit će se držali mi jezik za zubima ili ne. Tako da su do ponedjeljka popodne bili obaviješteni svi. Čak i Pero s tatinog posla koji je nakon 30 i kusur godina rada s mojim tatom za mene još uvijek samo imaginarni lik. Svi su znali. Osim mojeg ginekologa. Vrijeme je da se naručim na prvi pregled.
Novu kolumnu Alete Tomljanović čitajte na Index Mamama idućeg utorka!