Foto: Shutterstock
USKRS, Nedjelja uskrsnuća Gospodinova, najveći je i najvažniji kršćanski blagdan, koji se najprije slavio svake nedjelje, a od 2. stoljeća slavi se jedanput na godinu, nakon prvoga proljetnog punog mjeseca, između 21. ožujka i 25. travnja.
Kako se slavi najveći kršćanski blagdan
Na Uskrs se odlazi na jutarnju misu i slavi spomen Kristova uskrsnuća, njegove pobjede nad smrću i grijehom. Noć uoči Uskrsa slavi se vazmeno bdijenje u kojem se u sklopu katoličke liturgije velika, bogato ukrašena uskrsna svijeća zapali na početku slavlja na za to pripravljenom ognju. U ophodu se nosi pred narodom kako bi rasvijetlila vazmenu noć, a na visokom svijećnjaku uz ambon ostaje tijekom svih bogoslužja u vazmeno vrijeme.
Uz blagdan Uskrsa vezani su u Hrvata mnogi pučki običaji: blagdanski spravljena jela i kolači, njihov blagoslov u uskrsnoj košari, bojenje uskrsnih jaja, uskrsno čestitanje i darivanje te pjesme u slavu Uskrsa.
Na sam Uskrs tradicijski se blaguje šunka, a domaćice često peku kruh, pincu ili sirnicu te slastice. Hrana se prije blagovanja nosi u crkvu na uskrsnu misu, gdje je svećenik blagoslovi.
Djeca se za Uskrs igraju pisanicama - tuckaju se njima, gađaju ih kovanicama, traže ih po kući ili u travi i slično. Šarene pisanice, zečevi i pilići, kao simboli ponovnog rođenja i obnove života, uobičajen su motiv tijekom uskrsnih blagdana.
"Uskrsnuće temelj kršćanske vjere, ali i nadahnuće"
Uskrsnuće i obnova života, osim što je temelj kršćanske vjere, jedno je od najvećih nadahnuća ljudske civilizacije i "simbol transcendencije ljudske svijesti u svim kulturama i vjerovanjima".
Kako tumači teolog Gerald O'Collins, Isusovo uskrsnuće je zapravo "ona prava istina o Bogu iz koje slijedi sve ostalo" i bit je kršćanske vjere. Prvi kršćani nisu predstavljali Isusovo uskrsnuće kao puko oživljavanje mrtvog tijela, nego kao njegovu slavnu konačnu preobrazbu, kao nagovještaj općeg slavnog uskrsnuća. Ono je potvrđeno otkrićem njegova praznog groba, kaže O'Collins.
Prema jezikoslovki Nives Opačić, staroslavenska riječ vuskrusu znači oživljenje od mrtvih. Svi uskršnji vjerski običaji slave nestajanje starog i rađanje novog života. Oni se temelje na shvaćanju obnove prirodnog ciklusa, najprije vidljiva po proljetnom oživljavanju bilja, a izražavaju se simbolima kao što su jaja, zec, mladi janjci, krijes i sl.
Maja Dragun s Instituta Ivo Pilar ističe da kršćanska svetkovina Uskrsa sadržava obredne elemente vezane uz pretkršćanske ratarske epifanije i kult plodnosti. Ona upućuju na literaturu koja kaže da su različite religijske ideje 'pripremile scenu' za dolazak utjelovljenoga kršćanskog Boga. Posveta hrane, specifična hrana na stolu, jaja, zec, kao i vremenska smještenost Uskrsa u doba proljetne obnove, znak su "ustupka" kršćanstva pretkršćanskoj običajnosti, ističe literatura.
Sredozemna otkrivanja tajne obnove života
"Prirodna religija" koja se razvijala u egipatskoj civilizaciji slaveći plodnost Nila, pobožanstvenila je sav ljudski okoliš te iskazivala veliku brigu za život poslije smrti, najprije faraona koje su pokapali u piramide kao njihova "ulazišta u nebo", a kasnije se vječnost priznavala i drugim ljudima.
Entomolog Branko Britvec otkriva kako su u tom procesu Stari Egipćani važne stvari naučili od običnog kukca kotrljana, poznatog i pod nazivom balegar, koji je i u prirodoznanstvenoj literaturi ostao pod "posvećenim" nazivom (Scarabeus sacer).
Još u kasno preddinastijsko doba, početkom 3. tisućljeća prije Krista, njegovo kotrljanje blatnih kuglica postalo je metafora za put sunca po nebu pa je kotrljan simbolizirao odraz makrokozmosa u mikrokozmosu.
Jednako je tako kotrljan Egipćanima dao ideju za mumificiranje pokojnika. Kao što njegovo gnijezdo sliči grobnici u kojoj kukuljica/mumija očekuje svoje sunčano "uskrsnuće", tako su Egipćani vjerovali da i pokojnici u mumiji očekuju svoje sunčano uskrsnuće.
Vegetativni kultovi koji zazivaju plodnost sjemena i slave njegovo uskrsnuće osobito su se razvili kroz štovanje božanskih parova kao što su mediteranski kultovi Ištar i Tammuza, Izide i Ozirisa, Semele i Dioniza, Demetre i Perzefone.
Istraživač Biblije, adventist John C. Brunt, podsjeća da je mezopotamska literatura poznavala moć oživljavanja, te da su i Grci vjerovali u besmrtnost duše i bili svjesni života nakon smrti.
Judaizam je imao različita shvaćanja, a u suvremenosti se nastoji distancirati od ideje tjelesnog uskrsnuća, ističe Brunt.
Dok se u Novom zavjetu uskrsnuće izričito vezuje uz Krista, u Starom zavjetu se ono, prema Bruntu, kroz nekoliko primjera oživljavanja "više podrazumijeva".