RANIH 50-ih, Stanley Kubrick bio je 21-godišnji fotograf za Look magazin. Danju bi provodio vrijeme uz svoj Graflex fotoaparat, a noću posjećivao kina gledajući klasike i prikupljajući informacije o čudesnom svijetu filmske umjetnosti. Nije mu dugo trebalo da shvati da i sam želi raditi filmove, prenosi openculture.com. 1951. prijatelj Alex Singer nagovorio ga je da snime nekoliko kratkih dokumentaraca za March of Time, dobavljača časopisa koji se distribuiraju u kinima. Kubrick je pristao i nezavisno financirao Day of the Fight, kratki dokumentarac o boksaču i jednom njegovom meču. Iako je distributer te godine bankrotirao, Kubrick je prodao film studiju RKO Pictures za sto dolara. Godinu dana kasnije nastaje i njegov drugi dokumentarac, Flying Padre, o životu meksičkog svećenika. Treći film, The Seafarers iz 1953., a ujedno i prvi Kubrickov film u boji, bio je 30-minutni promotivni film za "Seafarers International Union." Kako niti s jednim od kratkih dokumentaraca nije postigao uspjeh, Kubrick je od njih odustao i krenuo vodama dugometražnih i igranih filmova. Spomenuta tri filma jedini su preostali dokumentarci koje je Kubrick snimio. Vjerovalo se kako je snimio još nekoliko kratkih filmova koji su izgubljeni, od kojih je najpoznatiji World Assembly of Youth iz 1952. Nijedan od ovih filmova nije službeno objavljen, iako se većina epizoda našla u neslužbenoj prodaji, a isječci iz njih korišteni su u dokumentarcu Stanley Kubrick: A Life In Pictures. Osim toga, Day of the Fight i Flying Padre prikazani su na TCM-u (Turner Classic Movies) kao dio festivala kratkih filmova. Kad se kasnije osvrnuo na svoje dokumentarce, Kubrick je ustvrdio da su loši i da se baš i nema čime ponositi no, jednako je tako naglasio kako su bili dobra odskočna daska za njegov nastavaka rada u filmskoj industriji.